+ MARA TOPIĆ
Napomena uredništva Vrhbosne:
Objavljujemo pismeni oproštaj našeg subrata dr-a Franje Topića od mrtve mame, kojoj usljed opsade Sarajeva nije mogao otići na sprovod. Radi cjelovitosti, napominjemo da se + Mara Topić, r. Ćorić, rodila 1912. u Rastovcima/Novi Travnik. Kršćanski brak sklopila je s Nikom Topićem u župi Pećine. U tom braku poklonili su Crkvi i hrvatskom narodu desetero djece, od kojih su troje umrli maleni, a sedmero i danas živi. Muž joj je umro 23. 4. 1991., a ona je umrla 28. svibnja 1992. u svom domu; sahranjena je 30. svibnja u Maregetićima, župa Novi Travnik. Objavljujući Franjin oproštaj od + majke, njemu i ostaloj djeci pokojnice izražavamo iskrenu sućut.
Draga mama, poštovani tužni zbore!
Dok bezbroj puta okrećem telefonske brojeve, makar znam da ovaga puta, kao i nikada više, neću čuti s druge strane Tvoj glas, pišem Ti ovo pismo, jer je jedino ono još moguće. Naravno da ga nisam mislio pisati, jer sam dobro svjestan da si ti napustila ovaj svijet gdje se ljudi ne sporazumijevaju riječima, govorom i pisanjem.
Ono što sam želio i kao dijete bio dužan učiniti za Tebe kada Te već nisam mogao obići na bolesničkoj postelji, to jest da dođem i posljednji put Ti poljubim lice koje se prvo nasmijalo i poželilo mi dobrodošlicu na ovaj svijet. Također sam želio doći i ispratiti te do groba gdje ćeš čekati uskrsnuće tijela. Nažalost taj ljudski minimum ne mogu učiniti jer su zločinci opkolili Sarajevo i ne dozvoljavaju da se izađe. I zamisli čudne sudbine, to nam učiniše Srbi, koje si Ti s pokojnim ocem Nikom bezbroj puta primila na konak (badava) i davala im svoju i našu večeru, pa makar mi kasnije jeli samo „suha kruha“, kako smo to onda zvali.
Ali kao što mi onda nismo bivali materijalno siromašniji, tako nećemo ni danas biti duhovno siromašniji. Ti znaš kako bih volio sa sestrom, braćom, rodbinom i prijateljima probdjeti ovu noć uz tvoj odar u molitvi, onako kako si Ti za mene probdjela mnoge noći. Od te moje želje prijatelji su me odvraćali da kad bi i Ti mogla progovoriti, ne bi me pustila na ovaj put. Ovu svu moju muku i nevolju prikazujem Bogu i povezujem je sa svima sličnima, a napose s onima koji i ne znaju za svoje pokojne, a kamoli da bi ih ispratili na vječni počinak. Oni koji ovo čine, morali bi znati da se zlom ništa dobroga ne može na duže staze postići. Mi jesmo ucviljeni, pritisnuti, poniženi i uvrijeđeni, ali mi ćemo pobijediti. Sve žrtve i patnje neminovno će uroditi slobodom i boljom budućnošću.
Draga mama, kad već nisam mogao biti na patronu u Novom Travniku, ja sam za Tebe ovdje prikazao sv. Misu, jer sam znao da si teško bolesna. Naravno da sam se sjetio kako si me kao drugu svoju djecu vodila u crkvu i revno nas poticala da idemo svake nedjelje na misu. Pretpostavljajući da nećemo moći doći, sinoć smo nas 17 profesora na čelu s nadbiskupom Vinkom, studentima i sestrama prikazali svetu Misu za vječni mir i pokoj Tvoje drage duše.
Uvjeren sam da si čula Isusove riječi: “Dođi, službenice dobra i vrijedna, uđi u radost Gospodara svojega“, imajući na umu da si primila bolesničke sakramente, a sjećajujući se Tvoje tvrde i nepokolobljive vjere, pa i u najtežim kušnjama kao što su ove koje su nas snašle.
U trenutku opraštanja svi će razumjeti da ne mogu biti a da ne zahvalim za sve što si meni i svima nama podarila: što si me primila kao deseto dijete i to u poratnim gladnim godinama, što si mene i ostalu svoju djecu učila pravim ljudskim i kršćanskim istinama i vrijednostima. Ujedno Te molim oprosti mi za sve što sam Ti na žao učinio.
Vama, draga sestro, braćo i snahe, zete, unuci i praunuci izražavam uzajamnu sućut i preporučam da nastojimo, unatoč ovakvim neljudskim veremenima, čuvati i njegovati one vrline koje je mama cijenila i utiskivala nam u srce: poštenje, rad, dobrotu, dobro govoriti o svakome, pomagati svakom i vjerovati u Boga.
Zahvaljujem svim rođacima, komšijama i prijateljima, napose kolegama svećenicima, na čelu s g. župnikom vlč. Antom Trgovčevićem, što ste došli iskazati počast i pomoliti se za spas mamine duše te je ispratiti na vječni počinak.
Vrhbosna, 3/1992, 229.
P.S. Već u ta doba telefonske veze Sarajeva su gotovo posve prekinute s ostalim svijetom. Samo se na jedve jade moglo telefonirati, a htio sam svakako kad ne mogu doći poslati ovo pismo faksom. Na sreću ipak sam uspio tek ujutro oko tri sata poslati nakon 5-6 sati okretanja telefona-faksa. Pismo je pročitano na sahrani.